re_set:[02]

This slideshow requires JavaScript.

Jasmina Čubrilo

MIND GAP

U filmu «Notes on a scandal« Richarda Eyrea iz 2006 u trenutku «neposredne i neoprezne intimnosti» mlada žena Sheba Hart (Cate Blanchett) se ispoveda Barbari Covett (Judy Dench), starijoj koleginici-skoro-prijateljici-ali-nikada-ljubavnici (na veliko razočarenje ove druge) o svom privatnom životu, odnosu sa mužem, decom, godinama posvećenim porodici i na kraju navodi svog oca koji joj je uvek upozoravao «mind gap», odnosno na distancu koja postoji između života kakav jedna osoba želi da živi i onog koji uistinu živi i koja je, kako Sheba zaključuje, zapravo uvek velika.

dez org je pokrenut 2005. godine kao inicijativa mladih vizuelnih umetnika i umetnica (iz generacije na prelazu vekova, da upotrebim tu dramatičnu kunsthistoričarsku sintagmu), a radi sopstvene promocije i pružanja podrške drugim mladim lokalnim i regionalnim umetnicima i umetnicama koji imaju relevantni i kritički pristup u svom radu. Inicijalno, oko ove platforme su se okupili Gordana Belić, Dragan Ðordević, Tijana Knežević, Maja Radanović, Jelena Radić, Dragan Rajšić, Maja Rakočević, Milica Ružičić, Ivana Smiljanić, Mirjana Boba Stojadinović, Boris Šribar, Aleksandar Jestrović i Isidora Fićević. Sam naziv ove inicijative/platforme proizilazi iz termina dezorganizacija koji označava «poremećaj ili uništavanje žive, organske veze među sastavnim delovima; ali i rastrojavanje, rasulo, rastrojstvo, nered, potpun preobražaj, kao i poremećaj čulnih organa kod nekog čoveka usled tzv. magnetiziranja» prema Vujaklijinom Leksikonu stranih reči i izraza. Naziv dez org uglavnom referiše na značenja rastrojstva, rasula, nereda, te ponešto na redefinisani smisao preobražaja koji ovde gubi svoju ambicioznu misiju i svodi se na realne okvire konkretnih uslova koji tvore kontekst svakog od umetnika/ca koji participiraju u ovoj inicijativi. S druge strane, izvedena skraćenica originalnog termina, kao i nazivi javnih pokazivanja/izvođenja ove inicijative referišu na jezik savremenih oblika komunikacije, odnosno savremene medijatizovane kulture kao okvira u kojima ovi umentici/e realizuju i/li proizvode svoju svakodnevicu.

Dakle, dez org je pokretljiva, fluidna i nedogmatska platforma čija je inicijalna zamisao bila da problematizuje «gap», odnosno sopstvenu, generacijsku poziciju u procepu između diskurzivne prakse Škole/Akademije/Univerziteta/Znanja i diskurzivne prakse (ostalih) Institucija koje grade Svet umetnosti, te raskorak između fantazama i realnosti, želja i mogućnosti, zadovoljstva i nezadovoljstva, uživanja i nemogućnosti njegove realizacije. U tom smislu dez org jeste aktivirao/artikulisao novi prostor u javnosti kojim se obezbedila ne samo promocija i afirmacija mlađih autora i njihovih raznorodnih umetničkih praksi, već i prostor produkcije kritičkog odnosa prema ostalim etabliranim, institucionalizovanim pozicijama pre svega u lokalnim i regionalnim okvirima, a preko njih, rekla bih, i u kontekstu globalnog sveta umetnosti.

Danas postoji opšti konsenzus da umetnost poseduje potencijal da postavlja pitanja, da ima kapacitet da aktivno učestvuje u proizvodnji društvenosti, da uspostavlja relacije, da generiše dijalog. dez org kao inicijativa pokreće pitanja promocije i pozicije mladih umetnika/ca u neuspostavljenom sistemu umetnosti, ili, ako bismo želeli da budemo benevolentni, u sistemu-u-(veoma)sporom-uspostavljanju. Zanimljivo je da se u sredini koja je, do poslednje decenije XX veka, a u meri u kojoj su to okolnosti dozvoljavale, bila dosta agilna na planu promovisanja novih tendencija čiji su protagonisti prepoznavani upravo u mladim, dolazećim generacijama, i u sredini koja danas, iako sa izmenjenom mapom izložbenih prostora, kuratorskih i kritičarskih praksi, ima svoje punktove za promociju i afirmaciju onih koji dolaze, jasno definiše potreba za samoorganizovanjem umetnika/ca koji sada deluju i kao promoteri/ke, te kao kustosi/kinje i autori/ke izložbi i tekstova. Čini se da postoje dva temeljna pitanja u svetlu kojih treba razmatrati aktivnosti dez org-a. Prvo je pitanje ono koje se tiče mehanizama prepoznavanja, predstavljanja, afirmacije, obezbeđivanja uslova kontinuiranog bavljenja umetničkom praksom. Glede ovog pitanja zanimljivo je na trenutak ukazati na slično samoorganizovanje umetnika od pre skoro dve decenije. Generacija beogradskih umetnika osamdesetih, koja je krenula poletno i uz otvorenu podršku tadašnjih jugoslovenskih uticajnih institucija, zaključila je tu deceniju svoje afirmacije i uzleta Projektom Galerija kojim je jasno ukazala na traumatično mesto neizvesne egzistencije umetnika i njegovog rada u uslovima nefunkcionalnog sistema umetnosti. Okupljanje mladih umetnika oko ideje dez org-a ukazuje da se ništa bitno u tom pravcu nije izmenilo, štaviše da su uslovi umetničke egzistencije postali suroviji. S druge strane, umetnost tokom devedesetih godina XX veka postaje, kako je Bourriaud objašnjavao, «delatnost proizvođenja odnosa prema svetu posredstvom znakova, formi, gestova ili predmeta». Drugim rečima, umetničke prakse se u dobroj meri okreću uočavanju, istraživanju, razmatranju, interpretaciji procesa aktiviranja manjinskih ili dominacijskih paradigmi unutar savremenih društava. ‘Strategije’ ili ‘taktike’ umetnosti u doba kulture čine ove procese vidljivim, a sam umetnik postaje kulturni radnik i/li kulturalni aktivista. U tom smislu, dez org kao platforma služi za aktiviranje različitih mikropolitika što jeste sine qua non savremene političke teorije, ali i umetnosti shvaćene kao istraživanja i eksperimenta u polju kulture.

re_set:[02] (Pančevo, Galerija savremene umetnosti Centra za kulturu, maj/juni 2007) je jedna od ‘strategija’ dez org-a. Od pokretanja inicijative pa do danas, uočava se dosta učestalo javno pokazivanje/izvođenje dez org-a u standardizovanoj formi samostalne ili grupne izložbe radova mladih umetnika/ca koji ‘pripadaju’ inicijativi ili su pozvani od strane umetnika/ca dez org-a da u njoj participiraju. Dakle, u periodu od 2005-2007 pored grupnih izložbi kao što su re_set:[01] (Beograd, galerija Kontekst), Zoom to fit (Beograd, galerija O3one) Mobile studios (na ulicama Beograda)  i konačno re_set:[02] (Pančevo, maj/juni 2007), samostalne izložbe pokretača/ica i članova/ica dez org-a takođe su bile u funkciji mapiranja kako njihove ‘inicijacije’ u tzv. lokalnu umetničku scenu, tako i strategija same inicijative. Činjenica da su samostalne izložbe bile uglavnom u Galeriji (beogradskog) Doma omladine, koja i jeste rezervisana za prve samostalne nastupe izložbe mladih umetnika, kao i činjenica da je u tom trenutku u Savetu Galerije Doma omladine sedela i Jelena Radić, ukazuju na dve stvari. Prvo, da su umetnici/ce dez org-a ‘pristali’ na ‘pravila igre’ beogradske umetničke scene što nije toliko manifestacija njihove pragmatičnosti koliko problematizovanje samog trenutka inicijacije u (lokalni/regionalni/globalni) Svet Odraslih/Umetnika i Umetnosti, a možda još više onog trenutka neposredno nakon inicijacije. Upravo iz tog problematizovanja, čini se, koncipirana je izložba re_set:[01], koja je objedinila kako radove umetnika/ca čiji su projekti bili odbijeni na konkursu, tako i radove onih čiji su radovi prihvaćeni na konkursu za izložbenu sezonu u Galeriji Doma omladine za 2006. Istovremeno to je bilo prvo javno  pokazivanje/izvođenje strategije dez org-a. S druge strane, učestvovanje u radu Saveta, dakle jedne diskurzivne formacije koja ima mandat da odlučuje na osnovu svojih (stručnih) procena, pružilo je mogućnost Jeleni Radić da odlučivanje zameni posredovanjem, odnosno da konačnost donetih odluka zameni procesom koji kako problematizuje mehanizam kojim su ove odluke donete, tako i sam kontekst u kome i povodom kog su te odluke donete. Tako su radovi na izložbi re_set:[01] referisali na primere iz istorije umetnosti problematizujući koncepte Umetnika i Umetnosti, te narativa koji su ih interpretirali, i razmatrajući ih dakako u svetlu aktuelnih mehanizama kojima lokalne i/li globalne kulture proizvode Savremenog Umetnika.

re_set:[02] pokazuje produkciju koja se okreće tzv. mikronarativima, odnosno preispituje sopstvena iskustva oblikovana u svom životnom i radnom okruženju. U tom smislu ona je dosta heterogena, kako u tematskom, tako i u medijskom smislu (fotografija, print, video, instalacija). Tematizuju se poremećaj u odnosu realnog, simboličkog i imaginarnog na primeru očigledne indiferentnosti učenika prema sadržajima koje im nudi naš sistem obrazovanja (Jelena Bokić, Čas likovne kulture, 2007), kao i indiferentnost i nesenzibilnost samog obrazovnog sistema i onih koji ga realizuju u praksi za svaku pojedinačnu realnost (Klopka za pionira, Pismeni, 1998-2007). Oni radovi koji se direktnije bave marginama/traumatskim mestima tranzicije su rad Ivane Smiljanić, Shining Disco Ball, 2006, i video rad Jutro u fabrici, 2006 (Klopka za pionira), te video-performans Perfect Lover, 2006 (Danilo Prnjat). Kratki dokumentarni film Nikice Klobučara i Tomislava Šobana Zelena granica iz 2006, je zapravo film o ‘terra infirma’ (Irit Rogoff) i o tome kako lokalno stanovništvo definiše granicu i ilegalne prelaske, kao i šverc robom i ljudima. Slavica Panić u fotoinstalaciji Untitled, iz 2006 kao i u radu Fathers, iz 2006, tematizuje odnos sa svojim roditeljima, odnosno preispituje formiranje sopstva u intimnom kontekstu porodičnih relacija. Stereotipe heteroseksualne matrice razmatraju radovi Jelene Radić iz 2007, Lažni izbor (Usađivanje koncepta aseksualnog materistva), i Maje Rakočević iz 2003, Lucky Couples. Cycle iz 2004. Borisa Šribara je ‘drama’ u kojoj se obavlja izmeštanje svakodnevice u biblijski kontekst, ‘entuzijastičko’ identifikovanje Umetnika Šribara sa Mesijom, i koja se temelji na retorici kojom cinizam i sumnjičavost profesionalne i ine publike treba da bude transformisana u bezuslovnu veru u Njegovo prisustvo, mislim, Umetnika Šribara na Sceni.Skener je instalacija Dragana Rajšića iz 2004, koja ‘monumentalizuje’ monotoniju posla sređivanja fotografija mladih devojaka snimljenih na profesionalnim setovima, odnosno definiše ravnodušnost kao jedno od temeljnih osećanja u savremenoj kulturi proizvodnje viška.

Čvorno mesto susretanja ovih umentika/ca, odnosno njihovih ‘nesvodivih razlika’ jesu instalacija Uređaji za empatiju (Gordana Belić, Ivan Bon, Dragan Đorđević, Tijana Knežević, Jelena Radić, Dragan Rajšić, Ivana Smiljanić i Boris Šribar), i DVD kolekcija Video-empat program (Klopka za pionira, Nikica Klobučar&Tomislav Šoban, Danilo Prnjat, Jelena Radić, Maja Rakočević i Boris Šribar). I jedan i drugi projekat u svom nazivu sadrži reč, empat, koja proizilazi iz termina empatija a koji referiše na osećaj pojedinca da se brine o drugima i da saoseća probleme drugih. Drugim rečima, koncept ovih projekata temelji se na dve vrste odnosa. S jedne strane, to je ‘uređaj’ koji posreduje u međusobnoj introspekciji umetnika/ca samog dez org-a, dok s druge, ovaj ‘uređaj’ se, u intimnoj komunikaciji sa publikom, zahvaljujući njenom učestvovanju, njenoj ’empatiji’, realizuje kao značenjski niz, kao rad. Dakle, empatija ovde ne podrazumeva ’emocionalnu razmenu na veliko’, kako je na jednom mestu objašnjavao koncept empatije Mika Hannula, već kritičko razumevanje i interpretiranje odnosa koje društveno polje svakodnevno kreira, kao i našeg mesta ovde i sada u toj mreži odnosa. Ovaj aktivni relacionizam je ustvari valjda jedini način da se «gap» sa početka priče učini manjim ili barem manje nevidljivim, nerazumljivim i bolnim.